Odluka je pala, krećemo van granica Lijepe Naše. Van moje komfort zone zadnjih nekoliko godina. Kuda, kamo, kako? Predložio muž, ajmo do Budimpešte. Blizu je dovoljno da možemo autom, a ima puno toga zanimljivog za vidjeti. Naravno da sam pristala 🙂
Kao što je uobičajeno sa klincima i bolestima, za definitivnu odluku o odlasku čekali smo ravno do dva dana prije planiranog puta. Nabrzaka rezervirali neki smještaj i nadali se da neće uletjeti neka izvanredna temperatura. No, moram priznati da me bilo frka. Mene, koja sam putoholičar, koja bih stalno nekuda išla, kojoj su putovanja najmanji problem od svega. Ali, njih dva, nas dva, velik grad, promet, gužve…ne znam, neki unutarnji nemir nije mi dao mira. Ispostavilo se naravno, da je sve prošlo savršeno ok. Ne idilično kao u filmovima, naravno da je tu bilo i borbe oko izlazaka iz apartmana, i milijun ‘bole me noge’, ‘ja sam gladan’ i ‘kad ćemo stići?’, no sve u svemu, ništa drugačija situacija nego što je imamo doma. Izuzev ‘umoran sam’ to se kod nas jako rijetko čuje 😀