Ljetno sam dijete i obožavam sunce, tople dane i more. Zato ni ne čudi da sa prvim proljetnim sunčanim danima ja samo brojim dane do onoga trenutka kada ću moći spakirati klince u auto i otići nekuda na more, pa makar i samo na par dana.  Obično to bude negdje oko Uskrsa, kada ja i muž uskladimo slobodne dane. Da budem iskrena, ove godine originalan je plan bio da odemo do Mallorce. Našla sam povoljne avio karte i hotel, no zapelo je na rent a caru i autosjedalicama, koje su bile ekstremno skupe. Stoga sam Mallorcu odlučila ostaviti na stranu još koju godinu, i otići nekuda gdje možemo sa našim autom. Izbor je pao na Zadar, točnije Petrčane i hotel Falkensteiner Family hotel Diadora.  Inače nisam tip koji se drži hotela i gleda da u njemu ima čim više sadržaja, no obzirom da je bilo upitno kakvo će biti vrijeme, a moji u zatvorenim prostorima na funkcioniraju dobro (čitaj, za sat vremena već vise sa lustera), morala sam igrati na sigurno. Vidjela sam da imaju bazene (unutarnje), dječju igraonicu, dječje kino….to će ih držati nekoliko dana.  Može, prodano.

U posljednjih sam šest mjeseci imala sreće da ponovno posjetim  Sarajevo, i to dva puta. Nekada davno (nećemo brojati godine), išla sam sa mužem tamo na doček (tada još uvijek samo u funkciji dečka), pa smo više manje prošli sve znamenitorsti grada. Ova sam dva puta išla poslovno, tako da nisam nešto razgledavala, nego baš uživala u istraživanju ponude grada (čitaj – jesti i piti).

Pa evo, ukoliko vas put nanese do Sarajeva, ja i da idem još sto puta, svaki bi se put vratila na ova mjesta:

Odluka je pala, krećemo van granica Lijepe Naše. Van moje komfort zone zadnjih nekoliko godina.  Kuda, kamo, kako? Predložio muž, ajmo do Budimpešte. Blizu je dovoljno da možemo autom, a ima puno toga zanimljivog za vidjeti. Naravno da sam pristala 🙂

Kao što je uobičajeno sa klincima i bolestima, za definitivnu odluku o odlasku čekali smo ravno do dva dana prije planiranog puta.  Nabrzaka rezervirali neki smještaj i nadali se da neće uletjeti neka izvanredna temperatura. No, moram priznati da me bilo frka. Mene, koja sam putoholičar, koja bih stalno nekuda išla, kojoj su putovanja najmanji problem od svega. Ali, njih dva, nas dva, velik grad, promet, gužve…ne znam, neki unutarnji nemir nije mi dao mira. Ispostavilo se naravno, da je sve prošlo savršeno ok. Ne idilično kao u filmovima, naravno da je tu bilo i borbe oko izlazaka iz apartmana, i milijun ‘bole me noge’, ‘ja sam gladan’ i ‘kad ćemo stići?’,  no sve u svemu, ništa drugačija situacija nego što je imamo doma. Izuzev ‘umoran sam’ to se kod nas jako rijetko čuje 😀