Hitni slučajevi i djeca. Kada, kako, zašto?

Jeste li ikada sa klincima razgovarali o hitnim slucajevima? Znaju li svoje osnovne podatke? Kako pristupiti kada im dode netko nepoznat? Ako se izgube?

Moram priznati da je moj muz vise ustrajan oko toga, meni nekako rijetko padne na pamet vjezbati i ponavljati takve stvari. Kad je stariji imao 2-3 godine nije bio puno drugaciji nego sad, uvijek leteci, stalno u trku. Cesto me znala uhvatiti panika da sta ako mi odjuri, ako se izgubi negdje u guzvi, ducanu…Tako da smo dosta rano poceli vjezbati, ime, prezime i adresu, i da ako se ikad izgubi, da nas ne vidi blizu, da ode u prvi ducan, da kaze tko je i gdje zivi tetama koje tamo rade. Kasnije je naucio i mamin i tatin broj mobitela, i da u slucaju da se nešto desi mami ili tati zove 112. Takoder smo pricali i da ne smije ici nikuda sa nepoznatim ljudima. Danas je muz ponavljao s njim kaj bi bilo da de npr tata popikne i onesvijesti…uzeo je mobitel i znao je nazvati sto treba ❤


Meni je osobno uzas uopce i razmisljati o takvim scenarijima, ali srecom pa je muz nekako onaj realan tip spreman na sve i zeli i djecu pripremiti. Cak je prosao s velikim i sto u slucaju pozara/potresa… Slazem se s njim, mislim da je dobro da ih se od pocetka uce takve stvari. Sreća je u tome što živimo u malom gradu i nekako uvijek hodamo istim putevima. Da se izgubi, veliki bi znao sam doći doma, u to sam 99% uvjerena. A sad, da se to desi u nekom shopping centru, bila bi panika svjetskih razmjera, i sa moje i sa njihove strane.

Prijateljici se desilo da joj je mala od godinu dana utrčala u otvoreni lift i za njom su se zatvorila vrata. Dijete otišlo liftom, mama van sebe. Srećom pa je čovjek koji je bio u liftu dijete otfurao na info pult. Totalno glupa situacija, misliš, pa kome se to desi…a eto, desilo se. Sa tim našim klincima moramo biti spremni na sve moguće situacije, jer su leteći, jer samo jure, jer ne razmišljaju kamo idu, koliko god da vježbamo s njima da nas uvijek trebaju držati za ruku, pogotovo u gužvama, često se otrgnu u sekundi a uvjereni su da mi uvijek 100% pratimo gdje su oni. I pratimo, u 99,8% slučajeva. Ponekad je sekunda dovoljna da nestanu, znate zasiguno i sami. A onda trebaju i oni i mi znati što i kako dalje.

Nasla sam ovu tablicu koja pokazuje sto bi dijete do pete godine trebalo znati. Cini mi se ok, pa slobodno bacite oko.

Cesto niti ne razmišljamo o takvim situacijama unaprijed, ili mislimo da su mali, da ih ne treba maltretirati ih jos time, da ne razumiju. Ali ako im dovoljno cesto i dovoljno jednostavno objasnimo razumjet ce. Naravno da od trogodisnjaka ne možemo ocekivati da izbifla mamin broj mobitela (kad i mami treba koja minuta da se sjeti koji je tatin broj), ali trebao bi znati informacije u skladu sa svojim godinama. Kome se moze obratiti, svoje ime i prezime i eventualno broj 112. A onda sto su stariji, naravno da je lakse objasniti i nauciti ih i ostale stvari. Danas postoje i narukvice i ogrlice sa prostorom gdje se mogu upisati osobni podatci djeteta. Nije niti to loša opcija, pogotovo za putovanja. Postoje i satovi sa GPS-om, ali nekako još imam dovoljno povjerenja u svoje klince da mislim da im to ne treba (iako ne mogu lagati i reći da ih nisam proučavala na eBayu i razmšljala o kupovini). Nikada ne znamo što možemo u životu očekivati, a ovako barem znamo da smo učinili što možemo i naučili ih neke osnove ponašanja u opasnim situacijama.