Idu dani…lete godine

Malo sam sentimentalna ovih dana. Koliko god da mi je divno vidjeti moje decke kako odrastaju i kako su sve samostalniji, tako sam i tuzna sto mi prolaze one njihove najljepse prve godine i to brzinom munje Uskoro ce 5 godina kako sam rodila prvog hahara, a on je sada vec pravi mali covjek. Jos 2 godine i skola Pa kud prije?

A maleni? Jos uvijek za njega imam viziju da je moja bebica…Iako se on svim silama bori da mama izbaci tu sliku iz glave Vec trecu noc spava bez dude…jucer kad smo isli spavati nije niti pitao za nju. On, koji nema sanse da bi se negdje legao a da mu duda nije u ustima…Jucer je sam otisao pišati da ja nisam ni znala. Samo mi je dosao dolje s malo cudno navucenim hlacama i rekao mi da je isao pisati u kahlicu. Sam se skinuo, popišao i obukao…cak se nije ni zapišao!

Fascinira me svakodnevno upornost tih malih bića i njihova zelja za samostalnošću. Ja ga pustim da sve radi sam, i vidim koliko je onda sretan i ponosan na sebe…Koliko je uspjesno navuci carapu njemu veliki podvig i uspjeh. Naravno da je nama mamama tesko pustiti ih, jer su spori, jer nam se zuri, jer je eto, on bas sad zedan 2 sec prije nego izademo iz kuce i vec smo svi u jaknama..i ne ne zeli da mu ti natocis i das vode, nego hoce sam…pa to traje, pa se jos usput i zalije…Pustite ih, pustite ih da budu samostalni ali i da znaju da ste tu, i kad zasteka, da ste im podrska. Neka oni budu veliki, nama ce oni ionako zauvijek ostati mali, pa i kad ce imati 40 .

Samo, neka ostanu mali u nasim srcima, a ne da ih tretiramo kao takve i u tim godinama.
Ne želimo biti one svekrve/punice iz hollywoodskih filmova, zar ne?