Odluka je pala, krećemo van granica Lijepe Naše. Van moje komfort zone zadnjih nekoliko godina.  Kuda, kamo, kako? Predložio muž, ajmo do Budimpešte. Blizu je dovoljno da možemo autom, a ima puno toga zanimljivog za vidjeti. Naravno da sam pristala 🙂

Kao što je uobičajeno sa klincima i bolestima, za definitivnu odluku o odlasku čekali smo ravno do dva dana prije planiranog puta.  Nabrzaka rezervirali neki smještaj i nadali se da neće uletjeti neka izvanredna temperatura. No, moram priznati da me bilo frka. Mene, koja sam putoholičar, koja bih stalno nekuda išla, kojoj su putovanja najmanji problem od svega. Ali, njih dva, nas dva, velik grad, promet, gužve…ne znam, neki unutarnji nemir nije mi dao mira. Ispostavilo se naravno, da je sve prošlo savršeno ok. Ne idilično kao u filmovima, naravno da je tu bilo i borbe oko izlazaka iz apartmana, i milijun ‘bole me noge’, ‘ja sam gladan’ i ‘kad ćemo stići?’,  no sve u svemu, ništa drugačija situacija nego što je imamo doma. Izuzev ‘umoran sam’ to se kod nas jako rijetko čuje 😀

Ne znam koliko ste primijetili, no u našem turizmu već se prije nekoliko godina pojavio oblik ljetovanja u mobilnim kućicama unutar kampova. Ove godine primijetila sam veliki procvat u tom segmentu, puno ih se izgradilo novih, i unutar postojećih kampova, i kao posebnih naselja koje se sastoje samo od mobilnih kućica u blizini mora. I, ne bih ja bila ja da ne odlučim probati kako izgleda ljetovanje u tome 🙂

Razloga je bilo više. Prvo, već neko vrijeme škicam te kućice u Njivicama na Krku i totalno mi djeluju super. Svaki put kada tamo prođemo cvilim mužu da bih htjela tako ljetovati, no on je više kamping tip i ne priznaje drugo osim šatora ili kampera. Ali tko mu je kriv što je oženio finu gospođu 🙂 Drugo, on me već neko vrijeme pokušava obraditi da idemo sa šatorom na more, pa sam ja stvari postavila ovako. Ove godine idemo izvidjeti situaciju u mobilnoj kućici, pa ću onda ja usput škicnuti kako to izgleda u kampu generalno, kako funkcioniraju ti šatori, kaj ljudi sve tamo imaju i kako provode dane. Pa, možda druge godine odemo šatorom.

Oduvijek sam maštala kako ću imati žensko dijete (u ono malo vremena u kojem sam uopće i razmišljala o mogućnosti da bih imala djecu). Jer, da budemo iskreni, nije me to baš puno privlačilo dok sam bila mlađa.  Ali imala sam film u glavi da ako to bude ostvareno, da ćemo se igrati sa Barbikama koje sam  tako brižno sačuvala, da ću joj pustiti dugu kosu i raditi pletenice kao što je to meni moja mama radila, da ćemo otići na kavu i sladoled, da ćemo gledati romantične filmove zajedno kada bude starija. Da ću imati društvo za shopping i trač patije i jednom kad odraste.

I, kako to obično biva, život ti se nasmije u lice. Pa je mene podario sa dva dječaka. Dva divna, plavokosa, živahna dječaka. ŽIVAHNA. Da, to je ta riječ koje samo mame dječaka u potpunosti razumiju. Dva u kombinaciji su posebna priča, vjerujte mi na riječ. Dupla doza testosterona množi se sa tisuću, pa kada su zajedno to je tornado svjetskih razmjera.  Pa ajde, da vam ukratko opišem, kako je to biti majka dječaka…