Recenzija: Moja Aljaska – Kristin Hannah

Volim romane smještene na Aljasci. Iako se u stvarnom životu grozim zime, hladnoća, prostranstva i prirodne ljepote ove zemlje nekako u knjigama uspjevaju ostaviti primamljiv, pa čak i romantičan dojam.

Za Moju Aljasku ( na engleskom – The Great Alone) čula sam more odličnih recenzija, no moram priznati da sam u čitanje uletjela prilično nepripremljena. Očekivala sam divnu i dirljivu priču, no iznenadilo me o koliko teških tema knjiga zapravo progovara. PTSP, obiteljsko nasilje, slijepa ljubav, odrastanje u surovim uvjetima, samo su neke od njih. Usprkos tome, gotovo petstotinjak stranica pročiteti ćete u dahu, prateći život 13togodišnje Leni koja sa svojim roditeljima 1970tih godine dolazi živjeti na Aljasku, potpuno nepripremljena za ono što ju čeka. Posljednjih stotinjak stranica provela sam u suzama – što od sreće, što od tuge, što od olakšanja. Stil pisanja je predivan, a priča…priča je nešto posebno.

” Na Aljasci nije bitno tko ste bili kada ste krenuli ovamo. Važno je tko ćete postati. ”

Ako tražite knjigu o divljini i prirodi, ali i priču o ljudima, o mračnim stranama koje svatko od nas skriva, toplini , dobroti i bezuvjetnoj ljubavi…sve ćete to ovdje pronaći. Dijelovi knjige bili su toliko brutalni da sam sa strahom okretala sljedeću stranicu jer sam strepila od toga što će se dalje događati, a dijelovi predivni i romantični, prepuni živopisnih likova. Kao i život, ova je knjiga napravila puni krug, počevši i završivši na Aljasci. Divljoj i nepredvidivoj, ali posebnoj.

Pročitajte je. Ali budite spremni da ćete završiti rastrgani na komadiće. No poželjeti ćete je čitati opet iznova. Ja znam da ja želim.

Izdavač: Znanje