Pisala sam kako sam se prošle godine zaljubila u mobilne kućice i kampove, tako da kada smo ove godine tražili kamo da pobjegnemo na dodatnih par dana na more, prvo što sam predložila mužu je – idemo opet u mobilne! Jer sam se sjetila kako smo pili kavu u miru ujutro dok su oni trčkarali po dvorištu, kako smo čitali popodne dok su oni spavali, kako je plaža bila blizu i sve je bilo tako mirno. I sa klincima je bilo sve nekako lakše tamo.

Dalmacija je otpala u startu jer sam skužila da je njihov pojam kampova sa mobilnima nasaditi naselje mobilnih kućica usred ničega, ispred plaže, pa ajd, tko hoće neka dođe.  Ima nekoliko kampova gdje nije takva situacija, no u terminima koje smo gledali, oni su bili totalno bukirani. Zato smo i odlučili za Istru, nismo dugo bili tamo, pa ajde, da se podsjetimo malo. Računali smo da ćemo možda imati vremena i napraviti koji izlet po Istri, no prevarili smo se jer smo izabrali kamp koji je jednostavno imao toliko toga da klinci nisu htjeli niti čuti da bi išli negdje drugdje. Osim do Poreča, ali to samo zato jer je taj dan bilo prehladno za kupanje.

Ljetno sam dijete i obožavam sunce, tople dane i more. Zato ni ne čudi da sa prvim proljetnim sunčanim danima ja samo brojim dane do onoga trenutka kada ću moći spakirati klince u auto i otići nekuda na more, pa makar i samo na par dana.  Obično to bude negdje oko Uskrsa, kada ja i muž uskladimo slobodne dane. Da budem iskrena, ove godine originalan je plan bio da odemo do Mallorce. Našla sam povoljne avio karte i hotel, no zapelo je na rent a caru i autosjedalicama, koje su bile ekstremno skupe. Stoga sam Mallorcu odlučila ostaviti na stranu još koju godinu, i otići nekuda gdje možemo sa našim autom. Izbor je pao na Zadar, točnije Petrčane i hotel Falkensteiner Family hotel Diadora.  Inače nisam tip koji se drži hotela i gleda da u njemu ima čim više sadržaja, no obzirom da je bilo upitno kakvo će biti vrijeme, a moji u zatvorenim prostorima na funkcioniraju dobro (čitaj, za sat vremena već vise sa lustera), morala sam igrati na sigurno. Vidjela sam da imaju bazene (unutarnje), dječju igraonicu, dječje kino….to će ih držati nekoliko dana.  Može, prodano.

Znate kako neka putovanja pamtite cijeli život? Da li zbog posebne lokacije, veselog društva, savršenog smještaja ili jednostavno dobre vibre? Ja imam sreće pa je nekako ispalo tako da je svako moje putovanje bilo stepenica prema nečemu novome, i da su, osim što su me nečemu naučila, ostavila dugotrajan trag u mom životu. Na primjer, u Tunisu sam naučila da je čovjeku dovoljno samo 45 minuta sna da bi normalno funkcionirao nakon cjelonoćnog feštanja, u Krakowu da je i na ludoj Novoj godini moguće upoznati ljubav svog života, u Turskoj da su neka prijateljstva zauvijek, u Madridu da postoje zaista dobri ljudi, a u Egiptu da je dobro društvo zlata vrijedno. Ali, o svemu tome neki drugi put!

Danas ću pisati o onom putovanju koje je promijenilo sve. Koje mi je dalo snage za neke promjene u životu i zapravo bila jedna velika prekretnica. Koje mi je pokazalo da kada nešto želiš, da je zaista dovoljno samo pokrenuti se.