Nedavno sam se uhvatila da se cudim da kako dijete od 10 godina ide samo pjeske do grada…Eto, koliko su se vremena promijenila kada nesto sto je sasvim normalno vecina ljudi smatra necim vanserijskim. Zalosno je sto je postao standard djecu vozati naokolo kao gospodu, ne pustati nikuda same, ne daj bog da ostanu kod prijatelja dulje od 2h i da se ne jave telefonom svakih sat vremena.
Pa zar je moguce da je zaista doslo do toga? Da nesto sto je nama bilo normalno danas postaje iznimka?
Probajte se sjetiti koliko ste vremena kao klinci provodili vani. Koliko ste se druzili sa prijateljima. Koliko su vremena od toga roditelji znali gdje ste? Znam da su vremena danas drugacija, ali znate sta, nisu bas toliko. I onda je bilo cudaka i voajera, cak bih rekla da su danas vise stacionirani u zatvorenom ispred kompjutera, nisam rijetko i sama u nekom žbunju naletjela na igle i druge sumnjive stvari, a bome centar Zg u kojem sam odrasla i onda je bio pun auta i opasan.
Vjerujem da su i moji roditelji bili jednako svjesni tih stvari. Ali ja sam i dalje sama isla tramvajem u skolu od svoje 10te godine, do ducana jos u prvim razredima osnovne, a druženja su u kvartu zapocinjala u 9 ujutro i uz pauzu za rucak trajala do 20h. Ponekad se divim roditeljima sto su nam toliko vjerovali da smo mogli ici kuda smo htjeli,i iako su većinu vremena znali gdje smo, rijetko kad su nas uopce provjeravali. Ponekad se znalo desiti da su predvecer roditelji dosli po nas pa se i sami zapricali/podruzili npr pred crkvom, gdje smo se obicno igrali.
